Zima na Sljemenu

Jučer sam ujutro odlučio pješke otići na Sljeme. Bilo bi to samo još jedno penjanje da vremenske prilike nisu odlučile drugačije. Naime, u Zagrebu je skoro cijeli dan padala kiša koja se na nekoj nadmorskoj visini pretvarala u snijeg. Željan zime i hladnoće te motiviran činjenicom da je Sljeme obično pusto kada u Zagrebu pada kiša, navukao sam smiješnu narančastu kabanicu i entuzijastično krenuo prema tunelu.

Kao i uvijek kada pada jesenska kiša, nad Zagrebom se nadvila neka depresivna mrena. Auti su nervozno svijetlili i trubili, isprekidano se krećući mokrim ulicama, dok je s lica ljudi koja su jedva virila iz kaputa i jakni nestao svaki tračak dobre volje što je samo doprinosilo sveopćem mutnom sivilu.

Čak su se i plavi tramvaji u nekom trenutku prepustili apatiji prestajući voziti prema Mihaljevcu. Iako je vozač rekao da tramvaj ne može gore jer nema napona, mislim da su tramvaji jednostavno bili tužni pa nisu htjeli voziti – i njima je subota i njih šiba hladna kiša i neugodan vjetar.

Nekako sam uspio doći do tunela, kiša je i dalje bila kiša, možda čak i malo neugodnija. Krenuo sam pustom Bikčevićevom stazom, svakih petnaestak minuta srećem nekoga, kimamo si u tihom razumijevanju. Malo po malo, žuto lišće sve se manje vidi ispod mokrog bijelog pokrivača,  kiša se pretvara u snijeg – Medvednica navlači svoje zimsko lice.

Na polovici staze kiše više nema, skidam kabanicu i upijam zimu. Osim bjeline uživam i u akustici. Svi zvukovi su prigušeni, mekši i nježniji, nema udara na uši. Jedino pokoja grana koja puca pod teškim mokrim snijegom razbija ovu tihu idilu. Ubrzo dolazim na Puntijarku gdje mi kava i pita od rogača vraćaju snagu.

Dok se spuštam po praznom Lojsteku, hvata me mrak i gledam treperavi Zagreb kako se sprema za subotnju noć. Na povratku doma, iz toplog tramvaja, umorno gledam prema Medvednici, ali je ne vidim. Ostaje mi samo pokoja fotografija i sjećanje na uspon gdje se kiša pretvara u snijeg, jesen u zimu, a užurbani grad u tihu prirodu.