Električnim biciklima po Žumberku

Vladimir je moj prijatelj iz djetinjstva. Poznajemo se od prvog razreda osnovne škole i, uz kraće pauze, družimo se još otad. Kako to već bude s dugogodišnjim prijateljima, zajedničko odrastanje donosi poznavanje iznad riječi, ali često i površno druženje jer su nam se putevi odvojili. Nema više zajedničkog tla, tekućih priča niti planova, ostaju samo ljudi koji,  iako se dobro poznaju, pogledom u prošlost pokušavaju srušiti stakleni zid koji se stvorio između njih.

U pokušaju da poznavanje upotpunimo novim iskustvima, s Vladom i još nekolicinom prijatelja iz osnovne škole imam dogovor da dva puta godišnje odemo negdje. Ovog puta, umjesto izlaska (koji se uvijek svedu na sličan obrazac), dogovorili smo se za boravak u prirodi. Plan je bio otići na vožnju električnim biciklima po Žumberku. Iako je dogovor uključivao više ljudi, raspao se kako se već raspadaju stvari koje sklapaju ljudi koji nemaju previše toga zajedničkog.

Ipak, unatoč antiklimaktičnom otkazivanju i najavi lošeg i vjetrovitog vremena, Vlado je inzistirao da ipak odemo na vožnju, što mi je bilo poprilično iznenađenje. Našli smo se ujutro, glasali smo na izborima, sjeli u auto i došli do Samobora gdje smo kupili par kifli i krenuli prema srcu Žumberka. U malenome mjestu Budinjak iznajmili smo odlične električne bicikle (samo 50kn dan!) i krenuli na vožnju po samotnim bregovitim cestama. Sivi oblaci i vjetar nisu nas omeli da uživamo u lakoći kretanja. Odlični električni bicikli—djelom financirani europskim novcima—pomažu pedaliranje tako da osoba i dalje mora vrtjeti pedale, ali uz veliku pomoć električnog motora.

Na cesti prema Sošicama dolazimo do najvećeg slapa Žumberačke gore, 40 metara visokog Sopotskog slapa koji se prelijeva preko tri visoke kaskade; u čijem podnožju je stari mlin. U Sošicama, mjestu koje je do 1941. godine imalo najveći sajam sjeverozapadne Hrvatske, sedam gostionica, četiri trgovine, pekarnicu, poštu pa čak i kuglanu, stajemo na gulaš od divljači i predah.

Nastavljamo nizbrdo u smjeru Kostanjevca te se spuštamo na oko 200 metara nadmorske visine, što znači da imamo više od 500 metara za nadoknaditi. Da smo bili na običnim biciklima, čekao bi nas ozbiljan uspon koji može puno ljudi odvratiti od bicikla. Ipak, električni bicikli nam omogućavaju da se krećemo gotovo bez napora, pritom nas osnažujući i dajući nam samopouzdanje. Ispred nas se izmjenjuju strmi usponi, debele hladovine, zeleni obronci i šume, pokoji vinograd i stara zapuštena kuća. Ubrzo smo blizu Budinjaka, Vladi crkava baterija pa se mijenjamo za bicikle te bez većih problema stižemo do Eko-centra.

Na povratku za Zagreb, na radiju puštaju seriju hitova iz naše adolescencije, čudimo se slučajnosti. U Samoboru, obogaćeni za još jedno zajedničko iskustvo, u tišini pijemo kavu.