Biciklom na more

Prije sedam godina prvi sam puta otišao biciklom na more. Spakirao sam previše stvari i otišao u Sukošan—malo mjesto pored Zadra—gdje sam ljetovao kao dijete. Iako sam u sedam godina nakupio novih iskustava, moj samotni put na more ostao mi je u posebno jasnom sjećanju. Da moram reći što sam radio prošlo ili  pretprošlo ljeto, trebala bi mi koja minuta da se prisjetim; s druge strane, pedaliranje na more mi je nevjerojatno bistro i svježe u umu.  Valjda su nam neuobičajena sjećanja posebno životopisna.

Ove sam godine odlučio ponovno otići biciklom na more i time dodati katalogu sjećanja još jedan gusto ispisani list koji će me kasnije umirivati da sam ipak nešto iskusio. U danima prije polaska nisam puno planirao, nije taj put toliko dalek, dug, niti naporan da bi zahtijevao posebnu pozornost. Ipak, nekoliko dana prije polaska uhvatili su me iščekivanje i blaga nervoza koji su mi samo potvrdili da ću se izuti iz starih cipela.

Krenuo sam u srijedu ujutro, ne prerano, čudeći se lakoći kojom se putuje na biciklu: samo sam sjeo i otišao. Noć prije Zagreb je pogodila ona bijesna ljetna oluja koja podsjeća da nakon jakog sunca dolazi jaka kiša. Dan je idealan za vožnju: bistar, bez vjetra i topao. Krećem poznatom cestom prema Pisarovini, preko Karlovca dolazim do Duge Rese. U Belavićima u Kampu Slapić stajem na kupanje u Mrežnici, a tek iza Generalskog Stola mi počinju novi kilometri—sve ovo ranije sam prošao prije koji tjedan.

Jozefinska cesta dovodi me do Tounja gdje odmaram pored dvokatnog kamenog mosta preko kanjona Tounjčice.  Prvotna verzija mosta iz 1775. godine nadograđena je drugim katom 1836. kako bi se ublažili usponi i padovi. Pored mosta je i spomenik posljednjim mlinarima na Tounjčici koji su do 1966. održavali mlin aktivnim. Ubrzo sam u Josipdolu, malom mjestu kojeg mnogi smatraju najsjevernijim ličkim mjestom, gdje pronalazim smještaj. Tijekom ugodnog razgovora s domaćinima spušta se mrak i dolazi noćna svježina pa odlazim na spavanje.

Ujutro, nakon štrudle i kave koje su me čekale ispred sobe, navlačim robu koju sam jučer nosio (koja sloboda!) i krećem prema prijevoju Kapele. Samotna cesta kojom režem svježe jutro gotovo da prati autocestu, pa mi je kontrast između mog sporog kretanja i nervozne brzine vozila na autoputu još naglašeniji. Možda je zato kretanje na biciklu toliko lijepo, nema čekanja niti gašenja; cijelo vrijeme si u trenutku, upaljen, svjestan i živ.

Cesta se lagano pretvara u serpentine koje me dovode do 888 metara nadmorske visine. Kako mi moj jučerašnji domaćin objašnjava, tunel kroz Kapelu promijenio je klimu u Josipdolu: jugo, kojemu je prije trebalo nekoliko dana da se spusti, sada dolazi puno brže. Čini se da je osim oštrih zima tunel iz kraja odveo i ljude: lokalci koji su radili na tunelu naučili su zanat pa su nakon završetka posla jednostavno otišli bušiti planine negdje drugdje. Spust s Kapele otvara poglede na tipične ličke krajolike: prostrana žuta polja i doline rijeka omeđene planinama.

Stajem u Jezeranama, malenom mjestu podno Kapele gdje sam proveo jedno ljeto kao dijete, kod krsnog kuma, kojeg nema već nekoliko godina. U kafiću pijem kavu, pokušavam se sjetiti gdje je točno živio, raspitujem se kod ljudi. Pronalazim uličicu koja vodi do njegove kuće pa mi naviru sjećanja na vožnju biciklom, praćku i kupanje u bačvi. Pričam sa susjedom, s ljudima koji žive u njegovoj kući i pijem rakiju. Svim ljudima koje pitam za kuma na lice dolazi smiješak, što me istovremeno rastužuje i veseli: iako ga već neko vrijeme nema, čini se da živi u osmijesima ljudi koji ga se sjećaju.

Nastavljam vožnju kroz Liku te dolazim do Otočca i doline Gacke. Skrećem s glavne ceste prema mostovima br. 4 i 5. Gacka—koju inače gledam s autoceste kako vijuga po dolinijoš je ljepša izbliza: čista je, puna riječne flore i pastrva. Kod Gacke srećem par iz Belgije koji, s djetetom koje vuče tata, putuju biciklima iz Munchena do Zadra. Vozimo se skupa koji kilometar i njihova je pojava čista atrakcija, ljudi ih u čudu gledaju i zaustavljaju. Nakon kratkog uspona poslije Ličkog Lešća zdesna se otvara pogled na Velebit kakav poznajem: visok, kamenit i gol. U Gospiću se zaustavljam i noćim, odmarajući se za završni dan bicikliranja.

Već u pola sedam sam na biciklu, na praznoj cesti, na putu prema Gračacu i prijevoju preko Velebita. Nisam doručkovao pa mi kilometri teško prolaze, sve do Svetog Roka gdje mi obilni obrok vraća snagu. U Gračacu, na oko 550 metara nadmorske visine, počinje uspon na Velebit, koji ispada kraći i lakši no što sam očekivao: vrh prijevoja je na oko 750 metara. Dugi spust do Obrovca krate mi pogledi na Ravne Kotare, Bukovicu i kanjon Zrmanje.

Nakon kraćeg odmora u Obrovcu, preko Karina dolazim do Benkovca, u cilju da posjetim didino rodno mjesto Lisičić.  Iako nisam imao posebnu namjeru da mi put bude posvećen refleksijama o korijenima i djetinjstvu, posjet kumovom i didinom rodnom mjestu dalo je upravo taj smisao pedaliranju. Očito je—iako toga nisam bio svjestan—potreba za istraživanjem i artikulacijom identiteta čučala negdje u meni, zakopana predvidivim kaosom svakodnevnog života. Tek mi je samotno vrijeme na biciklu—gdje čovjek ne može pobjeći od svojih misli—otkrilo tu potrebu, dajući sadržaj samom okretanju pedala.

Stižem u malo mjesto Lisičić gdje, uz pomoć starog na telefonu, pronalazim didinu rodnu kuću. Nekoliko kuća dalje, ispod smokve mirno sjedi devedesetogodišnji rođak s kojim dijelim ime i prezime. Svježe obrijan, u čistoj plavoj košulji, tiho gleda svoju kuću. Razmjenjujemo pozdrav i nekoliko rečenica te ostavljam starog čovjeka njegovom mirnom dostojanstvu. Odlazim i do obližnjeg rimskog grada Asserije i osjećam da je mojem putu, zasad, došao kraj pa se odlučujem na vožnju prema Sukošanu.

U Sukošan—gdje mi živi sestra, kojoj nisam rekao da stižem biciklom—dolazim predvečer, kao što i priliči kraju puta. Vikend na moru prolazi brzo: više sam vremena proveo na putu nego na moru. U Zagreb se vraćam autobusom—iako su moja tri dana bicikliranja zamijenjena s tri i pol sata autoputa, znoj na prijevojima preko Kapele i Velebita s mrakom brzih tunela, a neudobnost biciklističkog sjedala s mekanom foteljom autobusa, moje cijelo iskustvo je—nezamjenjivo.

june_1
Pogled na Zagreb iz Starjaka
june_2
Rode na cesti između Pisarovine i Karlovca
june_3
Između Pisarovine i Karlovca
june_4
Kupa u Karlovcu
june_5
Karlovac
june_6
Spomenik posljednjim mlinarima na Tounjčici
june_7
Most u Tounju
karta1
115 km

karta2



june_8
Brinje
june_9
Cesta
june_10
Dolina Gacke
june_11
Avion kod Otočca
june_12
Gacka
june_14
Pogled na dolinu Gacke
karta3
119 km

karta4



june_18
Ravna cesta između Gospića i Svetog Roka
june_19
Selma na jezeru Ričica kod Gračaca
june_20
Početak uspona na Velebit
june_22
Velebit
june_23
Zrmanja kod Obrovca
june_24
Ulazak u didino rodno mjesto
june_25
Autorefleksija u bunaru Čatrnja u Lisičiću
june_26
Ulazak u Sukošan
june_29
Zalazak u Sukošanu
karta5
159 km

karta6

8 misli o “Biciklom na more

Komentiraj