Island

Dugo sam vremena htio otići na Island i napokon sam, prije dva tjedna, ostvario želju i proveo nekoliko dana u Reykjaviku i okolici. Iako je prošao tek koji tjedan od puta—fotografije su posložene, uspomene su poprimile svoj trajni oblik, na sve se spustila fina prašina vremena—mogu reći da je Island najljepše mjesto na kojem sam ikada bio.

Za Reykjavik letim iz Londona, u kojem živim već dva i pol mjeseca, što vjerojatno i pojačava moje islandsko iskustvo jer je kontrast gotovo opipljiv. London je ogroman, mlad i uzbudljiv—sa svime dobrim i lošim što ide uz to—nisam nikad sam, ponekad sam usamljen, pa mi se tako dogodi da progovorim nekoliko rečenica dnevno, dok istovremeno pokušavam naći mirni kutak da se sklonim od buke grada.

Slijećem na Keflavik i gotovo je odmah sve drugačije, vani je hladno, vjetar puše, a prazni bus vozi po još praznijoj cesti prema gradu. Skrivam se u jakni, s ruksakom na leđima, uzaludno, jer studen prodire uz vjetar, ali odgovara mi ta hladna čistoća. Hodam sam po gradu do hostela, Reykjavik je mali ali veseli gradić, osjeća se zajedništvo—iako je tek početak studenog, već je tu neka parada pijanih Djedova Božićnjaka (ili Yule Ladsa) koji veselo pjevaju u noći; čini se da mrak i hladnoća (i alkohol) zbližavaju ljude.

Sljedećih nekoliko dana provodim pod bistrim nebom 64. paralele; Island je predivna zemlja. Na otoku je raspršeno više od sto vulkana koji su srce otoka, neki od njih su skriveni ispod ledenjaka, koji pak napajaju vodopade i bistre rijeke. Rijetke ceste sijeku zelene i crne nizine, a na obali Atlantik neumorno udara sive plaže. Čak je i sunce drugačije, pa iako izlazi tek oko pola deset ujutro i na nebu je do pet, to čini sporo i nježno, pa zora i sumrak traju pola dana, što svemu daje topli ružičasto-crveni dojam. A navečer, kad se sunce napokon preda obzoru, na nebo izlazi polarno svjetlo koje pleše ispod zvijezda.

Ali osim čudesne prirode, Island svjedoči i neumornoj ljudskoj volji da iz surovog sjevernog podneblja stvori kvalitetan život. Spomenik Sun Voyager stoji na obali Reykjavika kao oda hrabrosti, novim prostorima, nadi o boljitku, napretku i slobodi—s pravom. Ovdje priroda ne daje puno, poljoprivreda je oskudna, vjetar prejak, zime prehladne i premračne, a vulkani doslovno razaraju. Ipak čovjek, usprkos nebrojenim greškama i manama, suočen s grubim subarktikom, uspijeva zajedništvom odoliti izazovima i stvoriti mjesto vrijedno življenja.

Zadnji dan na Islandu, dok se vozim prema Reykjaviku iz smjera juga kroz dvosatni suton, puštam islandske bendove koje nekad slušam, dok vani počinje padati snijeg; sam sam i promrzao, pitam se hoće li sutra sve ovako izgledati kad se vratim u London.

Kažu da Islanđani vjeruju u trolove, vilenjake i divove, u bajke. Vjerovao bih i ja da živim tamo.

Katedrala Hallgrímskirkja u Reykjaviku

Dolina između američke i euro-azijske tektonske ploče

Bazen u kojem su se utapali neistomišljenici

Islandski konjić

Slap Gullfoss

Glečerom odrezani vrh planine

Sólfar (Sun Voyager) spomenik u Reykjaviku

Termalni izvori

Glečer Sólheimajökull

Cesta

Plaža Reynisfjara

Slap Seljalandsfoss

Slap Seljalandsfoss

Polarno svjetlo

Polarno svjetlo