Dugo sam vremena htio otići na Island i napokon sam, prije dva tjedna, ostvario želju i proveo nekoliko dana u Reykjaviku i okolici. Iako je prošao tek koji tjedan od puta—fotografije su posložene, uspomene su poprimile svoj trajni oblik, na sve se spustila fina prašina vremena—mogu reći da je Island najljepše mjesto na kojem sam ikada bio.
Za Reykjavik letim iz Londona, u kojem živim već dva i pol mjeseca, što vjerojatno i pojačava moje islandsko iskustvo jer je kontrast gotovo opipljiv. London je ogroman, mlad i uzbudljiv—sa svime dobrim i lošim što ide uz to—nisam nikad sam, ponekad sam usamljen, pa mi se tako dogodi da progovorim nekoliko rečenica dnevno, dok istovremeno pokušavam naći mirni kutak da se sklonim od buke grada.
Slijećem na Keflavik i gotovo je odmah sve drugačije, vani je hladno, vjetar puše, a prazni bus vozi po još praznijoj cesti prema gradu. Skrivam se u jakni, s ruksakom na leđima, uzaludno, jer studen prodire uz vjetar, ali odgovara mi ta hladna čistoća. Hodam sam po gradu do hostela, Reykjavik je mali ali veseli gradić, osjeća se zajedništvo—iako je tek početak studenog, već je tu neka parada pijanih Djedova Božićnjaka (ili Yule Ladsa) koji veselo pjevaju u noći; čini se da mrak i hladnoća (i alkohol) zbližavaju ljude.
Sljedećih nekoliko dana provodim pod bistrim nebom 64. paralele; Island je predivna zemlja. Na otoku je raspršeno više od sto vulkana koji su srce otoka, neki od njih su skriveni ispod ledenjaka, koji pak napajaju vodopade i bistre rijeke. Rijetke ceste sijeku zelene i crne nizine, a na obali Atlantik neumorno udara sive plaže. Čak je i sunce drugačije, pa iako izlazi tek oko pola deset ujutro i na nebu je do pet, to čini sporo i nježno, pa zora i sumrak traju pola dana, što svemu daje topli ružičasto-crveni dojam. A navečer, kad se sunce napokon preda obzoru, na nebo izlazi polarno svjetlo koje pleše ispod zvijezda.
Ali osim čudesne prirode, Island svjedoči i neumornoj ljudskoj volji da iz surovog sjevernog podneblja stvori kvalitetan život. Spomenik Sun Voyager stoji na obali Reykjavika kao oda hrabrosti, novim prostorima, nadi o boljitku, napretku i slobodi—s pravom. Ovdje priroda ne daje puno, poljoprivreda je oskudna, vjetar prejak, zime prehladne i premračne, a vulkani doslovno razaraju. Ipak čovjek, usprkos nebrojenim greškama i manama, suočen s grubim subarktikom, uspijeva zajedništvom odoliti izazovima i stvoriti mjesto vrijedno življenja.
Zadnji dan na Islandu, dok se vozim prema Reykjaviku iz smjera juga kroz dvosatni suton, puštam islandske bendove koje nekad slušam, dok vani počinje padati snijeg; sam sam i promrzao, pitam se hoće li sutra sve ovako izgledati kad se vratim u London.
Kažu da Islanđani vjeruju u trolove, vilenjake i divove, u bajke. Vjerovao bih i ja da živim tamo.
Fantasticna zemlja, kao stvorena za fotografiranje. Mozda se i ja jednom zaputim tamo.
Sviđa mi seLiked by 1 person
savrsenoooo. svakako planiram ici
Sviđa mi seLiked by 1 person
stvarno preporučam.
Sviđa mi seSviđa mi se
Šouuu 😉
Ivane trebalo bi po ljeti bajkovima otić tamo đir napravit
Sviđa mi seLiked by 1 person
Imaju odlicnu stranicu koja daje dosta info o bicikliranju na Islandu https://cyclingiceland.is/.
Ima dosta besplatnih kampova, cini se da se tolerira spavanje u satorima uokolo, cak i na aerodoromu ima mala biciklisticka stanica na kojoj mozes sloziti bic s kojim si doletio.
Jedini je problem doci do tamo, ali mislim da bi se stvarno isplatilo namuciti malo.
Sviđa mi seSviđa mi se
Fantastično!! Znam odabrati destinaciju i gotovo..
Sviđa mi seLiked by 1 person
Da 🙂
Sta je sljedece, Aljaska ili Svalbard?
Sviđa mi seSviđa mi se
A ja sam mislila da vjeruješ u trolove i vilenjake?!
Sviđa mi seLiked by 1 person
Zapravo da 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
Ja se kampanjski vratim na tvoj blog, a ti ne napišeš 2 god ništa, a nije da nisi imao….kad će L?
Sviđa mi seSviđa mi se