Pedeset puta biciklom na Sljeme

Prošlog sam rujna, iz nepoznatih razloga, obećao da ću se u kalendarskoj godini pedeset puta popeti na Sljeme biciklom. Zadnji dan kolovoza ove godine pedeseti sam put prošao zavojitu sljemensku cestu i riješio se tereta vlastitog obećanja.

Nekome je pedeset puta godišnje malo, ima ljudi koji to dostignu u koji mjesec. S druge strane, ima ljudi koji tijekom cijelog života ne odu toliko puta gore. Bilo kako bilo, meni je pedeset puta biciklom puno i niti jedne druge godine nisam niti upola toliko puta bio na Medvednici. Zagrebačka gora idealni je ljetni bijeg, ali kad dođe hladnoća, vlaga, kiša i mrak, vožnja biciklom većini ljudi neće pasti na pamet.

Tijekom godine, proklinjući vlastita obećanja, koja k tome još i javno svima obznanim, stavljajući si time još veći pritisak i veći trošak odustajanja, puno sam se puta pitao što mi je to trebalo. Na sreću, samotni kilometri sljemenskim serpentinama dali su mi dovoljno vremena da kontempliram nad vlastitim odlukama.

Mislim da sam pedeseticu obećao jer sam htio izazov. Prag tridesete, kako to već biva, mi je život stavio na autopilot. Iako radim ne-rutinski posao, stil života mi je potpuno predvidiv. Tijekom tjedna radim, preko vikenda pokušavam zaboraviti što radim preko tjedna. Taj predvidivi ciklus doveo me do toga da mi osnovna mjerna jedinica vremena više nije dan, nego tjedan. Ponedjeljak je kao jutro, spor, snen i nepotreban, srijeda je produktivno podne, petak je optimistična večer, dok je nedjelja depresivni odlazak na spavanje. I tako ukrug, tjedni se vrte, godišnja doba se mijenjaju, godine prolaze, život se troši.

Stoga sam zaključio kako je moje glasno—lupam se po dlakavim prsima—obećanje, impulzivno, ali promišljeno. Obveza da jednom tjedno odem na Sljeme (zapravo i više zbog izbivanja iz Zagreba), slomila mi je poznatu i sklerotičnu rutinu te mi je omogućila najdužu godinu u životu. Jednom je Robert Pauletić, kad su ga pitali zašto toliko putuje, rekao da na putu vrijeme prolazi sporije, a on želi živjeti dulje. Meni je pedesetica na Sljeme postala cjelogodišnji put koji mi je drastično usporio vrijeme.

Počeo sam pomnije vagati dane, tražeći rupu u tjednu u kojoj bih mogao pedalirati svoju pokoru. Atmosfersko vrijeme mi je diktiralo obveze, izlasci i zalasci sunca određivali su mi tempo života. Brojao sam dane, ne tjedne. Sjećam se razočaranja kad se računanje vremena promijenilo u listopadu pa sam shvatio da ne mogu više na Sljeme nakon posla. Ubrzo sam shvatio da lampa na glavi, toplija odjeća i neosjetljivost na elemente mogu „ne mogu“ pretvoriti u „mogu“.

Osjetio sam i iščekivao svaku promjenu godišnjih doba. Veselio sam se toplim jesenskim bojama i magli, uživao sam u kiši, snijegu i hladnoći u kostima jer sam znao da će kuhano vino biti finije, a topli tuš postati religiozno iskustvo. Proljeće je donijelo nemir, a ljetne vrućine bile su podnošljive jer sam znao da me na vrhu čeka mutni Paulaner.

Danas, skoro dva mjeseca od pedesetog penjanja, ponosan sam jer sam odpedalirao svoje obećanje, ma koliko glupo bilo. No važnije, skrenuo sam s utabanog puta i krenuo u nepoznatome smjeru. Pritom sam našao hrabrost da počnem raditi nove stvari (poput ovog bloga), strpljenje da se mirno nosim s izazovima i želju da ne živim kao robot, već da neprestano pomičem granice svog identiteta.